Počeo sam da sumnjam kada sam krenuo u prvi razred srednje škole. Išao sam u poprilično jedno-religijsku osnovnu školu, i poslije toga sam se preselio u Brčko, poznato kao jedan od rijetkih gradova gdje sve tri nacionalnosti iz BiH živi zajedno. U početku savršeno, kasnije noćna mora. Iako se ljudi prave da nema podjele, srednjoškolci jedne nacionalnosti idu u jedan kafić, srednjoškolci druge u drugi kafić, srednjoškolci treće vjere u treći kafić. I to je postalo sasvim normalno. Da se razumijemo, ne kažem da su svi posjetioci ta tri kafića koje pominjem bili te vjere, ali procenat je poprilično ogroman da bi se zanemario.

 

Odbijajući da se ograničim na to sa kojim ću se ljudima družiti na osnovu njihove religije, često sam bio kritikovan i odbacivan od “svojih” ljudi. Zbog te odbačenosti na neki način, počeo sam da dobijam averziju prema svojoj vjeri i u “hakerskom” duhu, krenuo sam da istražujem. Na jedan papir sam u dvije kolone napisao usporedbe o određenim shvatanjima iz Biblije sa znanstvenim zaključcima. Shvatio sam da se ne slažem sa mnogo stvari iz Biblije, i kao neko ko je zapravo pročitao Bibliju (budimo realni, većina vjernika je nikada i ne pročita), postao sam svjestan da ljudi citate uzimaju iz konteksta, uzimajući ono što im odgovara, odbacujući dijelove Biblije koji im ne odgovaraju. To je po meni bilo pogrešno. Ne možeš jedan dio svete knjige da poštuješ, drugi ne. Ili idi na sve, ili ne idi na ništa.

Presudan trenutak je za mene bio jedan sasvim običan dan kada sam gledao jedan od nastupa preminulog komičara George Carlin-a. Onda je došao ovaj dio, koji je bukvalno bio okidač u mom slučaju. Preko noći, prestao sam da ispitujem svoju religiju i odlučio da je odbacim. Proces “prelaska” je trajao čitavu moju srednju školu, a kada sam završio srednju školu, i taj proces je bio završen.

Danas, skoro tri godine kasnije, trpim posljedice. Na popisu stanovništva u BiH, ispitivač je odbio da upiše Bosanac ateista kao moju nacionalnost i religiju. Nastala je svađa, i na kraju sam pod pritiskom od strane roditelja i popisivača ipak potpisao papir na kojem piše da sam Srbin pravoslavac, nešto čemu sam se strogo protivio u tom trenutku, i još uvijek se protivim.

Nedavno sam našao jednu prelijepu curu i zaljubio se. Prekinuli smo kada su njeni saznali moje ime i prezime, automatski misleći o meni da sam Srbin pravoslavac na osnovu imena, ni ne popričavši sa mnom i odbacujući svaku mogućnost da sam nešto drugačije od onoga šta moje ime predstavlja. Razlog zašto im moja (sada već bivša) cura nije rekla moje pravo opredjeljenje jeste zato što bi “bilo još gore” (pod navodnicima ne zato što se ne slažem sa rečenim, nego da stavim u konekst u kojem sam doživio te riječi).

Da se razumijemo, ovo nije prvi put da mi se to dogodilo i ovo je već četvrta ili peta veza koja se završila na potpuno isti način (opisan u pseudokodu koji će svako razumjeti):

cura kaže roditeljima moje ime
povežu me sa nacijom i religijom
ukoliko je moja nacija drugačija od njene
    pritišću je na to da odustane
    ukoliko ona još uvijek zavisi od njih
        popušta pri pritisku.

Samo, ova me je do sada na neki način najviše pogodila, te za mene ostavila potrebu da se na neki način “istresem”, odlučio sam se za ovaj način.

Dalje, posao. Primljen u kafić da konobarišem, kontao dobro će mi doći malo para sa strane, nema puno posla pa se mogu fokusirati na fakultet kada nema gostiju. Tokom godina, počevši od srednje pa do sada, naučio sam da se ne obazirem na imena. U početku mi je bilo čudno, vrlo čudno upoznati osobu koja se zove Emir, Aldina, Amar, Medina, Hajrudin, Albin, Edita i slično. U ovo vrijeme, počeo sam da ogluvljujem na imena, ne identifikovajući ih odma kao naciju i vjeru, nego isključivo kao osobu sa možda potpuno drugačijom pričom. Na tom poslu nisam ni primjetio da su su svi zaposleni, kao i šefovi i gosti koji dolaze tamo, zapravo svi jedne vjere. U prvoj prilici kada je to gazda napomenuo govoreći o konkurentnom kafiću kako ne može da vjeruje da neke osobe radije idu tamo nego ovdje (jer pobogu, tamo je gazda Bošnjak!), počeo sam da se oglušujem na naredbe i ubrzo dao otkaz, na pomalo nepredviđen način, ali dokazao sam da sa takvim osobama jednostavno ne mogu “poslovati” (malo grub termin uzimajući u obzir (ne)ozbiljnost ovog posla).

Danas se distanciram od ljudi koje smatram lošim, bez obzira na naciju i vjeru. Nisam ograničen nijednom “svetom knjigom”, te uživam u tome da čitam različite teorije na ovu temu, bez straha da ću zbog svoje radoznalosti biti mučen “do kraja vremena” (šta god taj pojam predstavljao). Imam dosta otvoreno društvo od 20ak ljudi koje jednostavno boli k… za religiju i naciju, te ih većina ili ima sumnje ili u potpunosti odbacuje svoju religiju, ipak poštujući one koji vjeruju.

Još jedna stvar koju mi je omogućio ovaj pritisak na mene od strane “mojih” i “onih ostalih” jeste taj da se prestanem toliko brinuti o mislima ostalih (u koje sada za mene spadaju i “moji” i “tuđi”) i da se fokusiram na lični uspjeh. Dok ja radim na sebi, oni pričaju o meni, stagnirajući na potpuno istom mjestu iz dana u dan.

Poenta je: Uspio sam se osloboditi tih okova koje mi je društvo nametalo. Postao sam slobodan čovjek, istražujući i fokusirajući se na svoje znanje, odbijajući da prihvatim bilo kakvo ograničenje koje mi neko postavi. Doživljavam neke posljedice sa vremena na vrijeme zbog toga, međutim nema te posljedice koja može da nadmaši sve dobro što mi je sloboda donijela. Počevši sa vjerom, prešao sam i na druge stvari u životu, tako da sam sada uspješno izgradio svoje lično ja, koje je potpuno drugačije od društveno prihvatljive norme.

  • Društvena norma je biti pripadnik neke vjere => ja sam ateista.
  • Društvena norma je slušati narodnjake => ja partijam vikendima i na neki način se i bavim elektronskom muzikom.
  • Društvena norma je biti ograničen na Windows => ja sam zakleti Linux-aš.

Dakle, za mene je odbacivanje vjere bio jedan (a i najvažniji) od koraka koje sam prešao pri kreiranju svoje ličnosti, odbacujući ono što drugi žele od mene i fokusirajući se na to šta ja želim od sebe.

Na kraju, želim da citiram sam sebe (koliko god to glupo zvučalo) tako što što ću navesti jednu rečenicu koju obožavam da izgovaram:

Možda nisam najljepši, možda nisam najzgodniji, možda imam svoje poroke, međutim, imam mozak i znam kako da ga iskoristim.

Ovaj članak orignialno je objavljen na blogu autora blog.r3bl.me

Povezani članci: