Savremeni čovek se u toku svog odrastanja i razvoja uglavnom pre susretne sa istorijom nego sa filozofijom. Ne ulazeći za sada u specifičnost istorijskog i filozofskog znanja, već ih posmatrajući letimično, trebalo bi da je jasno kojim se predmetima istoričari i filozofi bave. Istorija je empirijska nauka koja proučava, opisuje i objašnjava pojave i događaje koji su se desili u prošlosti, a filozofija je misaono istraživanje celokupne stvarnosti i njenih raznih aspekata, koje se u znatnoj meri oslanja na rezultate i metode nauka.

Čak i iz ovih krajnje pojednostavljenih određenja možemo primetiti da je reč o dve veoma različite duhovne discipline. „Filozof ide za pojmovima i idejama, on želi da objasni i prida značaj, a istoričar hoće činjenice i posmatranja, ni do čega mu nije no da zna kako je zapravo bilo“ – na taj način je savremeni nemački filozof Rudolf Ojken (Rudolf Eucken) izrazio suprostavljenost filozofije i istorije. Filozofija ima svoju prošlost, pa stoga i svoju istoriju u koju spadaju brojne filozofske teorije iz prošlih epoha. U tom smislu, nije nam problematičan ni pojam istorije filozofije, iako je odnos filozofije i njene istorije vrlo složen i predmet je filozofskih rasprava. Čini se da je na ovoj pojmovnoj mapi, gde smo na najosnovnijem nivou pokušali da razumemo i razgraničimo pojmove istorijskog i filozofskog, najproblematičniji pojam filozofije istorije. Međutim, ni ovaj pojam ne bi trebalo da predstavlja prepreku. Ako je filozofija misaono istraživanje stvarnosti a istorija kao nauka je jedan deo stvarnosti, onda je jasno da filozofija misaono problematizuje i istoriju.
Šta proučava filozofija istorije? Kada se ona pojavila i koja su najznačajnija pitanja koja se postavljaju u okviru ove filozofske discipline? Da bismo odgovorili na ova pitanja moramo razumeti šta je istorija i koja to „vrsta“ istorije zanima filozofe. Istoriju smo prethodno odredili kao nauku. Iako se ona ne mora isključivo tako razumeti, zadržimo se za sada na tom određenju. Za razliku od mnogih drugih naučnih disciplina koje su se razvile nakon 18. veka, istorija kao samostalna nauka postoji još od antičke Grčke. Naziv „istorija“ je grčkog porekla, a „otac istorije“ Herodot (484. pne. ― oko 425. pne.) je bio Grk. Pripisivanje naučnog karaktera nam ne govori mnogo o iskoraku koji su grčki istoričari iz 5. v.p.n.e. načinili. Za Grke je istorija poznavanje i prikazivanje događaja koji su se desili u (bliskoj) prošlosti. Istorija nije priča ili mit nego nauka, zato što podrazumeva odgovarajuće istraživanje (postavljaju se neka pitanja i traga se za odgovorima). Ona se tiče ljudi i njihovih postupaka iz prošlosti, a ne bogova ili nekih drugih bića. Njen cilj je, kao što Herodot kaže „da se vremenom ne bi umanjio značaj onoga što je čovečanstvo stvorilo, te da velika i divna dela, i ona koja su stvorili Heleni, kao i ona koja su stvorili varvari, ne bi bila zaboravljena, i najzad, pored ostalog, i zato da bi objasnio zašto je između Helena i varvara dolazilo do ratova.“ Ali, i pored ranog nastanka istorije i svesti ljudi o njenoj važnosti, tradicionalna istorija se veoma razlikuje od savremene istorijske nauke.
Istorija kao savremena nauka
Danas je teško postići saglasnost oko toga šta je istorija. Različiti ljudi bi na to pitanje različito odgovorili, uzimajući u obzir slične aspekte istorije ali stavljajući akcenat na različite. Većina istoričara bi prihvatila da istorija “treba da bude (a) nauka, tj. da odgovara na pitanja, (b) da se odnosi na ljudske postupke u prošlosti, (v) da se neguje putem tumačenja svedočanstava, i (g) u svrhu ljudske samospoznaje.“ Tri od četiri navedene osobine se podudaraju sa starogrčkim određenjem istorije. Razlika je u tački (v) koja se odnosi na svedočanstva, izvore, razloge, metode ispitivanja… Sa razvojem drugih nauka, istorija je dobila nove istraživačke mogućnosti. Zajedno sa tim je došao zahtev da ona postane što egzaktnija, po uzoru na prirodne nauke. Cilj istoričara je postao uočavanje pravilnosti u razvoju ljudskog društva, a to znači i utvrđivanje zakonitosti koja tu pravilnost izražava. Međutim, ispostavilo se da te težnje u istoriji kao nauci imaju svoju granicu. Istorija nema za cilj da ovlada stvarnošću, da je kontroliše, da predviđa šta će se u budućnosti desiti (postavlja i testira hipoteze), već da razume pojedine događaje koji su se desili i da ih u najvećoj mogućoj meri objasni sa objektivnog i nepristrasnog stanovišta. Pomoću istorije ne možemo predvideti šta će se desiti u budućnosti, ali možemo razumeti kako prošlost, tako i sadašnjost.
Savremenu istoriju odlikuje niz metodoloških i pojmovnih problema. To su, na primer, utvrđivanje šta su činjenice i prikupljanje činjenica, utvrđivanje zakonitosti i njihovo formulisanje, problem različitog interpretiranja istog istorijskog događaja, problem da se utvrdi šta je istorijsko objašnjenje, problem aktera ili nosilaca istorijskih događaja (pojedinci, grupe, strukture), i slično. Pored njih, važno je pomenuti i problem vezan za klasifikacije unutar istorije. Istorijski događaji imaju različit karakter (kulturni, umetnički, naučni, politički, filozofski, pravni, ekonomski, religijski, mitološki). Šta je ono što određuje koji događaji su istorijski a koji ne? Na primer, zašto se dolazak Adolfa Hitlera na vlast u Nemačkoj 1933. godine smatra važnim istorijskim događajem, a njegovi neuspešni pokušaji da upiše Akademiju primenjenih umetnosti u Beču ne? Drugi događaj bi bio važan za njegovu ličnu istoriju, a prvi je važan za sve nas. Važno pitanje je da li su ovi događaji povezani i na koji način? Takođe, nemaju svi događaji, za koje je neosporno da su istorijski, istu „težinu“. Sva navedena pitanja vezana za savremenu istorijsku nauku otvaraju prostor u kome deluju i istoričari i filozofi.

Podela filozofije istorije
U zavisnosti od teme i oblasti kojom se bave, filozofi se pozivaju na različite istorijske događaje. Političke filozofe interesuje politička istorija (istorija društava, institucija, ratovanja, političkih akata, i sl.), filozofe nauke interesuje istorija nauke, i sl. Moguća su i preklapanja u ovom pogledu; političke filozofe ne zanima samo politička istorija nego i istorija filozofije, kulture, religije ili nauke. Filozofi istorije ne istražuju istoriju u smislu opisa i objašnjenja određenih istorijskih perioda ili događaja, jer je to posao istoričara. Pojedine filozofe istorije zanima prošlost kao takva, njen totalitet; interesuje ih istorijski tok (niz istorijskih događaja) a ne pojedinačan istorijski događaj; oni pokušavaju da pronađu nešto postojano u istorijskom toku, njegovu logiku ili način funkcionisanja. To podrazumeva i istraživanje pojedinačnih istorijskih događaja ali samo u sklopu istorije kao celine. Filozofi istorije istražuju najopštije probleme i zakone razvoja istorije „koje empirijskim metodama ne mogu elaborirati ni istorija ni sociologija“.

Da li je to jedini predmet istraživanja u filozofiji istorije?
Zadržali smo se na određenju istorije kao nauke, koja, kao i svaka druga nauka, ima svoj predmet i svoje metode rada. Njen predmet je celina prošlosti – ono što je bilo, što se dogodilo, a njene metode istraživanja su različite, s obzirom na predmet koji se istražuje, izvore na koje se istoričari pozivaju, vezu sa drugim naukama i mogućnost upotrebe metoda drugih nauka, ciljeve koje jedna naučna zajednica ima, vreme u kome se istorija piše, itd. Međutim, često se dešava da, kada govorimo o istoriji i upotrebljavamo reč „istorija“, ne govorimo o istoriji kao nauci (o naučno-istraživačkoj teoriji i praksi), već mislimo na samu prošlost i ono što se u prošlosti desilo. Drugim rečima, termin „istorija“ se ne upotrebljava samo da označi istorijsku nauku već i njen predmet (sadržaj), odnosno samu prošlost. S obzirom na navedenu dvosmislenost termina „istorija“, u savremenoj filozofiji se pravi razlika između dve vrste filozofije istorije – filozofije istorije kao naučne teorije i prakse (kritička filozofija istorije), i filozofije istorije kao istorijske prošlosti (spekulativna filozofija istorije). Spekulativni filozof istorije je metafizičar, on se bavi supstanc(ij)om istorije (celinom prošlosti), dok je kritički filozof pre logičar, epistemolog i filozof nauke, njega zanimaju istorijski sudovi, istorijska objašnjenja, istorijske metode i istorijske činjenice (ne pojednačne već u principu). Ova podela je različito imenovana kod različitih autora. Podela koju sam naveo potiče od britanskog filozofa Vilijama Henrija Velša (William Henry Walsh) iz njegove knjige Uvod u filozofiju istorije (Philosophy of History: An Introduction). Artur Danto (Arthur C. Danto) pravi podelu na analitičku (analytical) i supstantivnu (substantive) filozofiju istorije, i ona koincidira sa Velšovom. Mnogi drugi pojmovni parovi se upotrebljavaju da označe ovu podelu: materijalna filozofija istorije/formalna filozofija istorije, potom, metafizika istorije/logika istorije.

Nastanak filozofije istorije
Za razliku od većine tradicionalnih filozofskih disciplina, koje su se formirale u antičkoj Grčkoj, filozofija istorije je kao posebna filozofska disciplina nastala u novom veku. „I sam naziv „filozofija istorije“ nastao je tek u 18. veku, a prvi ga je upotrebio Volter u svom spisu Esej o običajima i duhu naroda (1754). (…) (Iako su) filozofsko-istorijska razmišljanja postojala već kod starih grčkih filozofa, utemeljivača celokupne evropske kulture, svoje razrađene i sistematske oblike (ova disciplina) poprima tek u 18. veku u delima Vika, Herdera, Fihtea, Hegela, i drugih.“ Filozofi navedeni u prethodnom određenju su nesumnjivo spekulativni filozofi istorije. Njima možemo pridružiti i brojne druge, uglavnom tradicionalne filozofe, kao što su Imanuel Kant, Fridrih Niče ili Karl Marks. Postoje i savremeni filozofi koji tako pristupaju istoriji ali ih je mnogo manje. Takvi su, na primer, Nikolaj Berđajev ili Frensis Fukojama. Kritička filozofija istorije uglavnom je vezana za 20. vek – vreme kada se u filozofiji desio «lingvistički obrt» i kada je došlo do razvoja filozofije nauke.

Osnovna pitanja filozofije istorije
„Svako (spekulativno) filozofsko postavljanje pitanja o istoriji pretpostavlja određene teorijske odgovore na pitanje o čoveku kao glavnom akteru onih procesa koje naziva istorijom“ jer je taj deo stvarnosti „izraz i rezultat čovekovog svestranog stvaralaštva.“ Zbog toga je spekulativna filozofija istorije u vezi sa filozofskom antropologijom. Zašto je filozofsko pitanje o čoveku tako važno za filozofsko-istorijska razmatranja? Odgovor na to pitanje podrazumeva određenu filozofsku koncepciju ili nas bar na nju upućuje. Pošto istorija zavisi od čoveka, onda nam filozofija koja razmatra čoveka i njegov položaj u svetu, govori nešto i o istoriji. Na primer, ako je jedna filozofska koncepcija takva da je u okviru hijerarhije postojećih bića čovek najviše biće (a to znači da nema entiteta kao što su Bog, Duh, priroda, anđeli, demoni, nacije… ili ih ima ali su čoveku podređeni), onda će istorija zavisiti isključivo od čoveka i drugih (od njega u rangu) nižih bića. Ako pretpostavimo da je ta teorija monistička i pri tom materijalistička, onda će čovek biti shvaćen kao materijalno biće. U odnosu na takvu metafiziku čoveka, biće određen njegov položaj u svetu – njegove saznajne moći, način na koji treba da deluje, njegova sloboda ili nesloboda, odnos prema drugim bićima, odnos prema drugim ljudima, i slično. Odgovori na ta pitanja će biti osnova za (samo) razumevanje čoveka kao istorijskog bića i njegovog uticaja na istorijska zbivanja. Ili, ako nam je neprihvatljivo da govorimo o čoveku uopšte (sem u biloškom smislu), onda će nam kulturne i vrednosne razlike između odgovarajućih grupa ljudi ukazati na razlike u njihovoj istoriji. Od ovih odgovora zavisiće odgovori na neka od gorepostavljenih filozofsko-istorijskih pitanja.
Najvažnija pitanja filozofije istorije su – kakav je odnos prirode i istorije? da li postoji smisao ili cilj istorije? možemo li govoriti o istorijskim zakonima? da li postoji kontinuitet u istorijskom razvoju? da li je istorija ciklična ili linearna? ko je subjekt istorijskog zbivanja? da li su istorijski događaji determinisani i ako jesu na koji način? da li se istorijski događaji zbivaju nužno ili slučajno? kakva je uloga svesti i ideja na oblikovanje istorijskih procesa? uloga pojedinaca i masa u istorijskim događajima? ima li napretka u istoriji? utiče li na tok istorije više čovek ili neke druge (nadljudske) sile, entiteti, i sl.? itd. Ova pitanja se mogu podeliti u dve grupe u odnosu na navedenu podelu filozofije istorije. Tipično pitanje spekulativne filozofije istorije je, na primer, pitanje – šta je smisao ili cilj istorije?, dok je tipično pitanje kritičke filozofije istorije – šta je istorijsko objašnjenje? Za razliku od spekulativne filozofije istorije koja polazi od ontoloških, antropoloških, a često i od religijskih i političkih rasprava, kritička filozofija istorije polazi od naučnih teorija i sudova, pokušavajući da precizira značenja istorijskih pojmova i strukturu istorijskih objašnjenja. Kritički filozofi istorije postavljaju sebi minimalnije ciljeve u odnosu na svoje kolege spekulativnog usmerenja, ali su njihovi zaključci znatno izvesniji i utemeljeniji. Oni se ograđuju od anticipiranja toka istorije i «predviđanja» budućnosti na osnovu prošlosti i sadašnjosti. To ne znači da se oni ne dotiču ontoloških, antropoloških, političkih, religijskih ili kulturnih pitanja, već da tim pitanjima prilaze opreznije, koristeći pouzdanije teorijske obrasce i sredstva koja su razvijena u savremenoj filozofiji i nauci. Prema kritičkim filozofima istorije, ali i filozofima i naučnicima drugih srodnih oblasti, jedan od najvećih nedostataka spekulativne filozofije istorije je njena zloupotreba u političko-ideološke svrhe. Nezaobilazni deo skoro svih totalitarnih pokreta, a to je tokom 20. veka postalo očigledno, je neka vrsta spekulativne filozofije istorije, koja je artikulisana na različite načine – kao «zaokružena teorija», manifest, mit, predanje, deo političkog programa, neka vrsta nove spasilačke religije, i slično. To je osnova iz koje se «napaja» jedno totalitarno uređenje, i njene posledice su ratovi, logori, žrtve, propaganda… Njene posledice sežu do kulture i obrazovanja, potom do filozofije, umetnosti i nauke. Drugim rečima, ti pokreti i ideologije koje su im u osnovi dovode do radikalne promene samog sveta i teorija koje se bave čovekom i svetom. Jedna važna posledica po savremenu filozofsko-istorijsku situaciju su ideološki bremenite verzije i interpretacije istorije, koje dovode do promene kriterijuma istorijske nauke i prave, doslovno rečeno, «haos» u istorijskoj nauci.
Ovaj tekst je uvod u problematiku odnosa filozofije i istorije. Njegov cilj nije opširnije bavljenje pomenutom podelom filozofije istorije na dve grane, niti iscrpnije argumentovanje i opredeljivanje u korist jedne ili druge opcije. I jedna i druga imaju svoje prednosti i nedostatke, a to zavisi iz koje perspektive i sa kakvim motivima im pristupamo.

Korišćena literatura:
Rudolf Ojken, Filozofija istorije, Filozofska istraživanja (časopis filozofskog društva Republike Srpske), br. 6. Dostupno na http://www.filozofskodrustvors.org.
Herodotova istorija, Matica srpska, Novi Sad, 1988.
Robin Dž. Kolingvud, Ideja istorije, Službeni list SCG, Beograd, 2003.
Predrag Vranicki, Filozofija historije, tom 1, Golden marketing, Zagreb, 2001.