Izbjegavao sam da pišem o ovoj temi jako dugo. Za početak, komplikovana je i ne baš toliko zanimljiva. Međutim, neizbježna je. U ovoj borbi, na jednoj strani imamo slobodu govora, dok na drugoj imamo borbu protiv govora mržnje. Oboje (u potpunosti) ne možemo da imamo. Međutim, odgovor na to za koju stranu se odlučimo direktno utiče na budućnost Interneta.

Sloboda govora

Sloboda govora predstavlja pravo da izrazimo naše mišljenje o bilo kojoj temi, bilo da se to nekom sviđalo ili ne. Razlog zašto sam kreirao svoj sajt i nazvao ga svojim aliasem jeste zato što sam želio da imam mogućnost da pišem o čemu god da mi padne na pamet. Da sam sajt nazvao nekim imenom vezanim za neku specifičnu temu, ljudi bi me napadali zato što sam skrenuo sa same teme sajta. Ja to nisam želio.

Ovo je moj sajt. Na njemu mogu da pišem šta hoću. Niko iz ovog regiona me ne može zaustaviti da pišem o čemu god ja hoću. Ovaj sajt se ne bavi jednom temom ili drugom. Ovaj sajt predstavlja jedno mjesto na kome ja mogu da izrazim svoja mišljenja o čemu god da poželim. Na njemu imam tu prvu krajnost, potpunu slobodu govora.

Borba protiv govora mržnje

Sada, zamislimo da ja u toj nekoj svojoj slobodi govora odlučim da napišem nekoliko tekstova čiji je jedini cilj da širim mržnju protiv određene osobe (ili grupe osoba). Ako je ta osoba (ili grupa) iz Bosne i Hercegovine, možda bi i postojala šansa da me neko zaustavi. Ta osoba ili grupa protiv koje sam pisao bi mogla da pokuša da podigne tužbu protiv mene.

Naravno, ta osoba bi prvo trebala da objasni policiji zašto je Internet važan, zašto jednostavno ne zaobilazi moj sajt, zašto jednostavno ne “prestane da koristi Internet”, zašto govor mržnje na Internetu može da ima negativne posljedice i van Interneta… ali zamislimo da sve to uspije. Ta osoba bi me prijavila policiji, mogla bi se pokrenuti tužba protiv mene, i teoretski bih mogao da dobijem zatvorsku kaznu u trajanju od maksimalno tri godine. Šanse za to su mizerne, ali ipak postoje.

Međutim, pošto živimo u ovim malim državicama, šta bi se desilo da pišem protiv nekoga ko nije iz Bosne i Hercegovine? Na koji način bi me oni mogli krivično goniti? Daleko od toga da je govor mržnje smatran dovoljnim razlogom za podizanje međunarodne potjernice. Dakle, kada bi počeo javno da blatim određenu osobu iz Hrvatske ili Srbije, ne postoji taj mehanizam u kojem bi me bilo ko mogao zaustaviti od toga. Čak i da pišem negativno o nekome iz Bosne i Hercegovine, šanse da krivično najebem za to su toliko mizerne da gotovo i ne postoje.

U čemu je problem

Republika Srpska je, početkom 2015. godine, usvojila novi Zakon o javnom redu i miru. Ova verzija zakona ovaj put uključuje i Internet i kaže sljedeće:

U predloženom tekstu Nacrta zakona sadržane su osnovne odredbe kojima se, pored predmeta zakona i prekršajnih sankcija, u odnosu na važeći Zakon o javnom redu i miru, proširuje definicija pojma javno mjesto, imajući u vidu, prvenstveno, društvene mreže preko kojih se vrše organizovanja određenih prekršaja javnog reda i mira…

Ovo je nastalo kao obrazloženje prva tri člana, u kojima se, između ostalog, navodi:

… ostvarivanje prava građana na ličnu bezbjednost, mir i spokojstvo, privatni život, slobodu kretanja, zaštitu ljudskog dostojanstva i prava maloljetnika i drugih lica.

Ovdje se postavlja mnogo pitanja, međutim smatram da su dva najvažnija pitanja upravo ova:

  • Šta se tačno smatra pojmom “društvena mreža”? Pošto sam ja omogućio komentare na svojim člancima, da li je moj sajt društvena mreža?
  • Kako tačno ja mogu da budem siguran da nisam narušio ničiji “mir i spokojstvo” time što sam objavio nešto na nekoj društvenoj mreži? Gdje mogu da pronađem šta smijem, a šta ne smijem da uradim?

Odgovor: nigdje.

Ovaj zakon je (rekao bih namjerno) napravljen tako da je preoširan i da može da se primjeni u praktički svakoj situaciji, što me dovodi do samog problema o kome želim da pričam:

Kako definisati govor mržnje?

Da objasnim, iako su neki slučajevi govora mržnje sasvim očiti, neko čak i kritiku može razumjeti kao napadom na pojedinca. Jednom kada je Internet postao nešto čemu veliki procenat populacije ima pristup, problem se još više proširio. Evo jedan primjer:

Ja, kao ateista, imam neku diskusiju preko neke Facebook stranice ili grupe sa nekim ko je pripadnik ove ili one religije. Naši stavovi se razlikuju, međutim imamo finu i sasvim civilizovanu diskusiju. Onda se pojavi treća osoba, koja je pripadnik iste vjere kao osoba sa kojom diskutujem i koja čita našu diskusiju, pošto se ona odvija na “javnom mjestu”. Ukoliko ona nema smisla za takvu diskusiju kao osoba sa kojom diskutujem, ona može da tvrdi da sam ja našom diskusijom nagrozili njen “mir i spokojstvo”, iako se nisam direktno obraćao njoj svojim argumentima.

Gdje je ta granica između govora mržnje i kritike?

Ta granica varira od osobe do osobe. Ono što jedna osoba smatra normalnom diskusijom, druga osoba može smatrati napadom na njenu ličnost i na njena uvjerenja, te samim tim smatrati i govorom mržnje prema toj osobi, iako se čak nisam ni njoj direktno obraćao.

Odjednom, ne samo da moram da pazim na to šta govorim na Internetu, već moram debelo da pazim na to šta govorim na Internetu. Internet je savršeno mjesto za imanje civilizovane diskusije, ali samo imanje diskusije može da ugrozi jedan od zakona, koji je, u ovom primjeru, usvojila vlada Republike Srpske.

Ipak, bez obzira na ovo, smatram da je govor mržnje problem koji je duboko rasprostranjen kod nas i koji je potrebno riješiti.

Međutim, kako ga riješiti?

Predloženi načini borbe protiv govora mržnje

Pošto sam želio da steknem neko dublje shvatanje o ovoj temi, još krajem 2014. godine sam odlučio da sudjelujem u radionicama koje je omladinski centar PRONI iz Brčkog organizovao na ovu temu. Same radionice i nisu imale baš nekog uspjeha, nas 15ak se odazvalo i ne znam ni da li nas je pet bilo redovno na radionicama. Ljudi smatraju govor mržnje dosadnom temom jednostavno. Zna se šta se zna o njoj iz svakodnevnog korišćenja Interneta. Radionice neće donijeti ništa novo.

Razumio sam ovaj stav. Međutim, ja nisam došao na te radionice da bih shvatio da problem postoji. Shvatio sam to i bez njih. Došao sam na te radionice da bih mogao da vidim rješenje tog problema. Nažalost, nikakvo rješenje problema mi nije dato. Zašto? Zato što jednostavno rješenje ne postoji.

Kao tri najrealnija rješenja su se naveli:

  1. Prijavljivanje govora mržnje platformi da bi se oni uklonili.
  2. Korišćenje pravog imena pri objavljivanju sadržaja na Internetu.
  3. Edukacija javnosti o ovom problemu.

Od ova tri rješenja, prva dva su relativno lagana, međutim donose sasvim unikatne probleme. Ajde da ukratko bacimo pogled na svaki od potecijalnih rješenja:

1. Prijavljivanje govora mržnje platformi

Šta ako platforma ne postoji? Kome ćete prijaviti moj sajt ako ja na njemu širim govor mržnje?

Čak i kada platforma postoji, prijavljivanje sadržaja nije sasvim jednostavno. Da bih to objasnio, predstavljam vam Vijesti Ummeta.

Vijesti Ummeta je sajt koji otvoreno podržava ISIS/ISIL/Islamsku državu/Daesh na “našem” jeziku. Sa razlogom sam linkovao sam sajt. Naime, u prošlosti je već mnogo puta pomenut ovaj sajt na raznim portalima, sa porukom da “ISIS prijeti našim prostorima”. To je najviše moglo da se primjeti direktno poslije terorističkog napada u Parizu. Dok je svijet žalio za žrtvama, naši portali su se pobrinuli da javnost upozore na to da se našim prostorima sprema “još gora sudbina” i kako postoji portal koji promoviše ISIS-ovu ideologiju na “našem” jeziku. Izvor za to su našli u jednom članku objavljenim na besplatnoj WordPress.com domeni. Bilo ko od nas je to mogao da uradi. Mogao sam ja, mogao si i ti koji ovo čitaš. To ne predstavlja nas kao ISIS. To ne predstavlja ni to da je sam autor u kontaktu sa pripadnicima ISIS-a. Taj članak ne predstavlja ništa drugo osim toga da je neko imao par minuta da sjedne za svojim računarom/tabletom/telefonom i da napiše tako nešto. Međutim, mediji su zagrizli mamac.

Kao meni mala utjeha dolazi činjenica da od svih primjera članaka žute štampe o ovoj temi niti jedan nije direktno linkovao prema ovom portalu. Međutim, svaki koji sam ja pročitao je spomenuo njegovo ime. Samim time što je njegovo ime spomenuto, naši portali su doveli do toga da sajt svako može da pronađe u roku od 5 sekundi tako što upiše njegovo ime u svojoj pretrazi. Samim objavljivanjem ove teme oni su direktno uticali na to da se portal u pitanju sam propagira bez da zapravo radi išta. Samim izvještavanjem o ovoj temi, oni su ovom portalu dali značaja.

E sada, ove Vijesti Ummeta koriste WordPress.com domenu. Daleko od toga da nisam imao kome da se žalim u ovom primjeru. Zapravo, i prijavio sam sajt WordPress-u i objasnio im da sajt širi ISIS-ovu ideologiju na našim prostorima. Znate li šta sam dobio kao odgovor? Citiram:

Iako WordPress.com ne podržava mišljenje ekspresovano na sajtu koji ste prijavili, nećemo ukloniti sajt zato što je uvredljiv ili uznemiravajući njegovim čitaocima. […] Ukoliko se ne slažete sa mišljenjima izreknutim na sajtu u pitanju, razmislite o tome da blogujete o tome. Vi ćete, naravno, imati ista prava.

suHPZeF

Naravno, mogao sam ja da blogujem o tome kada se dogodilo. Mogao sam da izrazim svoje nezadovoljstvo o njihovim mišljenjima na svom sajtu. Međutim, šta bi našoj žutoj štampi bilo zanimljivije? To što neko otvoreno podržava ISIS ili to što postoji neko ko se protivi njihovim mišljenjima? Naravno, odgovor je ovo prvo, jer je radikalnije.

Ovo nije jedini put da je moja prijava otvorenog govora mržnje asociranog sa ISIS-om prošla nezapaženo. U više navrata sam i Facebook-u prijavio videe koji traju po nekoliko minuta i završavaju se tako što neki pripadnik ISIS-a odrubi glavu nekome. Direktan prikaz nasilja se protivi Facebook-ovim pravilima zajednice. Međutim, šta se dogodilo?

Oni koji rade u Facebook-ovom support-u su otvorili ove videe, pregledali jedan određeni dio videa, nisu stigli do kraja videa, nisu vidili obrubljivanje glave i odbili su moju prijavu.

Šta osoba može da uradi kada se njegov zahtjev odbije? Ništa. Facebook nema opciju žaljenja na presudu koju su donijeli njegovi zaposlenici. Koliko god se ja ne slagao sa WordPress-ovom odlukom, oni se i dalje mogu pozivati na slobodu govora i učiniti njihovu odluku legitimnom. Ja mogu blogovati u nedogled negirajući je, ali nikada moje objave neće doživjeti toliku pažnju koliku je doživila objava koju su postavile Vijesti Ummeta.

Šta uraditi u takvom slučaju?

2. Korišćenje pravog imena pri objavljivanju sadržaja na Internetu.

Ovaj argument kaže da, ukoliko želite da budete sigurni da nećete širiti govor mržnje na Internetu, vaše objave trebate da postavljate javno. Ta logika kaže da, ukoliko su vaše objave asocirane sa pravim imenom i prezimenom, vi postajete svjesni da svojim riječima možete da povrijedite nekoga i pitate se dva puta da li želite da objavite takav komentar/objavu.

U praksi, to ne funkcioniše.

Uzmimo Facebook kao primjer. Facebook je poznat kao platforma koja traži od njegovih korisnika da koriste svoje pravo ime i prezime. To, naravno, ne funkcioniše baš najbolje. Svako je upoznat sa profilima koji ne koriste pravo ime i prezime, a ja lično znam i jednog lika čije je pravo ime Admin, ali Facebook mu ne dopušta da to svoje pravo ime koristi kao ime na Facebook-u, vjerovatno zato što Admin podsjeća na pojam administratora i njima iz SAD-a ni na kraj pameti ne pada to da se neko u tamo nekoj Bosni stvarno zove tako. Međutim, pravilo da se koristi pravo ime i prezime funkcioniše dovoljno dobro da možemo da odgovorimo na sljedeće pitanje.

Da li iko od nas smatra da je količina govora mržnje na Facebook-u manja nego na bilo kojoj drugoj društvenoj mreži koja nema ovo pravilo?

Ja bih rekao da je situacija sasvim suprotna. Pošto kod nas ogromna većina korisnika Interneta smatra da je Facebook zapravo Internet, količina govora mržnje na Facebook-u je, kod nas, zapravo veća od količine mržnje na bilo kojoj drugoj društvenoj mreži. Naravno, nemam nikakve dokaze da podržim svoju tvrdnju, ali sam siguran da će se mnogi složiti sa mnom.

Dakle, sama premisa da korišćenje pravog imena i prezimena na Internetu smanjuje govor mržnje pada u vodu na konkretnom i očitom primjeru na našim prostorima.

3. Edukacija javnosti o ovom problemu.

Iako ovo jeste ultimativno rješenje problema, u praksi je praktički neizvodivo. Realno, i ne bismo baš trebali da edukujemo čitavu populaciju o ovom problemu. Dovoljno je da edukujemo dobar dio populacije o ovome problemu, i onda bi se ti koji šire govor mržnje osjećali kao pripadnici manjine i preispitali malo svoje objave/komentare. Čak i da ne dođu pameti i da ne preispitaju svoja uvjerenja, ostatak zajednice bi ih “pokopao” dovoljno da bi ih bilo sramota što tako nešto objavljuju u budućnosti. Problem bi bio riješen.

Međutim, kako edukovati većinu populacije? Kako nagovoriti većinu populacije da zaborave na svoje brige uzrokovane frustracijima o malim platama, velikim procentima nezaposlenosti, velikim nivoima korupcije i ostalim problemima i da ne istresaju svoje brige na Internetu prema drugima, pogotovo kada su ti drugi na neki način drugačiji od njih? Kako ih nagovoriti da se ponašaju fino i civilizovano na Internetu, na mediju koji im pruža apsolutnu slobodu i sigurnost da će njihova mišljenja neko čuti?

Nažalost, to nije moguće. U državama u kojima vlada visoki standard života, govor mržnje je gotovo neprimjetan i u gotovo svim slučajevima napad direktno na pojedinca, ne na sve pripadnike LGBT zajednice, neke druge nacije ili tako nešto. Na prostoru na kojem mi živimo, govor mržnje je i više nego primjetan. Da bismo ga se riješili, prvo moramo da se riješimo problema koji nas svakodnevno okružuju. A to se, nažalost, neće dogoditi ubrzo.

Nikakav Zakon o javnom redu i miru to neće promijeniti. Govor mržnje će kod nas biti primjetan sve dok postoji građansko nezadovoljstvo. Nažalost, ni ja, ni ti ništa ne možemo da uradimo protiv toga. Samo možemo da imamo malu utjehu u tome da u nekim slučajevima imamo pravo da prijavimo govor mržnje i na taj način se borimo protiv njega.

Neki kratki zaključci

Borba protiv govora mržnje je nepraktična i komplikovana. Naši portali su, koliko sam mogao da primjetim, našli način da se bore protiv njega tako što onemogućavaju postavljanje komentara na kontraverznim temama. Time ne ugrožavaju slobode govora jer pripadnici i dalje imaju mogućnost da izraze svoje mišljenje negdje drugdje. Samo im je ukinut jedan vid javnog promovisanja njihovog mišljenja.

Sloboda govora, čak ni danas, nije u potpunosti ugrožena. Uvijek će se pojaviti neko ko može da otvori svoj sajt i da na njemu objavljuje šta god želi da objavljuje. Uskrati mu pravo na jednu platformu, ta osoba će preći na drugu. Pa na treću, četvrtu i petu. Organi vlasti to, teoretski, mogu spriječiti i kategorisati kao javni napad na nekoga, ali u praksi, baš i ne. Mogu oni napasti nekog ko nema veliki uticaj na Internetu, ali kada bi napali nekoga poput mene, čije je prisustvo na Internetu i više nego dugotrajno i “glasno”, ja bi se vodio na to da mi je sloboda govora ugrožena i velika je šansa da bi izgubili tu borbu.

Međutim, načini na koji pravimo ovaj balans između ove dvije krajnosti danas ima direktan uticaj na to na koji ćemo način ovaj balans voditi sutra.

Ovaj članak orignialno je objavljen na blogu autora blog.r3bl.me

Ovaj rad čiji je autor Aleksandar Todorović je licenciran pod Creative Commons Attribution-ShareAlike 4.0 internacionalnom licencom.

Share on LinkedIn0Share on Facebook0Tweet about this on Twitter0Share on Google+0Email this to someone