Svi smo čuli za virtuelnu realnost. Taj termin se koristi već decenijama i označava naš život jednom kada se riješimo fizičkih limitacija koje predstavljaju našu realnost. Međutim, put do virtuelne realnosti je dug, a ogroman procenat ljudi ne shvata da se na tom putu nalazimo već decenijama, samo još uvijek nismo dostigli svoj cilj.

Fizička realnost

Danas ne možemo da kažemo da živimo u fizičkoj realnosti. U njoj ne živimo već nekoliko decenija. Kada pričamo o fizičkoj realnosti, bitno je shvatiti da je to vrijeme prije digitalizacije. Dakle, prije televizije, telefona, radio uređaja, računara, Interneta, pametnih telefona i tako dalje.

Kada nismo imali ove uređaje oko sebe, živili smo u potpunoj fizičkoj realnosti. Mlađe generacije (pa tako i moja) nikada nisu imale priliku da žive u fizičkoj realnosti. Naša realnost je augmentovana još od našeg rođenja i od trenutka kada smo prvi put shvatili šta je televizija ili razgovali sa nekime preko telefona.

Fizička realnost je već odavno prevaziđena i odavno se nalazimo u sljedećem koraku: augmentovanoj realnosti.

Augmentovana realnost

Jednom kada smo izašli iz naše fizičke realnosti, krenuli smo da putujemo kroz takozvanu augmentovanu realnost. To je i dalje uglavnom fizički svijet, međutim malo po malu izmijenjen virtuelnim. Evo nekoliko primjera:

  • Kada obavljamo telefonski razgovor, nalazimo se u realnosti u kojoj razgovaramo sa osobom koja je kilometrima daleko i imamo osjećaj kao da sa njom vodimo pravi razgovor.
  • Kada gledamo neki dobar film na TV-u, gubimo kontakt sa fizičkim svijetom i postajemo toliko udubljeni u film da za vrijeme njegovog trajanja prihvatamo taj svijet i činimo ga našim. Baš zbog ovog osjećaja filmove i smatramo dobrim.
  • Kada hodamo ulicom sa slušalicama u ušima, jedno od naših čula gubi kontakt sa fizičkim svijetom. Druga čula su i dalje svjesna fizičke realnosti, međutim ona je poboljšana time što ne moramo slušati auta ili kišu kako pada, nego možemo uživati slušajući nešto poput Kygo-a i imati osjećaj kako je sve oko nas sjajno i bajno dok hodamo ulicom.

Da bi bolje razumjeli to šta je augmentovana realnost i šta ona predstavlja, podijelimo je na dva dijela:

  1. “slaba” augmentovana realnost
  2. “jaka” augmentovana realnost

Da bismo napravili razliku između ova dva dijela augmentovane realnosti, potrebno je da pronađemo neku sredinu i onda kažemo da je sve manje radikalno od te sredine “slaba”, a sve više radikalno od te sredine “jaka” augmentovana realnost.

virtualna strvarnost

Ilustracija

Kao sredinu, zamislimo projekte kao što su Microsoft-ov HoloLens i Google Glass. Ova dva proizvoda ne spadaju u istu kategoriju kao i Oculus Rift, Google Cardboard, HTC Vive (Steam VR) i slični. Cilj ova dva proizvoda nije prikazivanje “virtuelne realnosti” (zašto je ovo pod navodnicima, saznaćete malo kasnije), nego pravljenje kombinacije u kojoj je fizička realnost “unapređena” elementima virtuelne realnosti. I dalje gledamo u stvarnost, samo što nam je ta stvarnost “poboljšana”.

Sada kada imamo tu neku sredinu, možemo da podijelimo augmentovanu realnost na “slabu” i “jaku”. Kao što sam rekao, sve što na nas utiče manje od ova dva projekta je “slaba” augmentovana realnost, a sve što utiče na našu realnost više od njih je “jaka” augmentovana realnost.

U “slabu” augmentovanu realnost bi spadalo skoro sve sa čime se mi danas susrećemo: telefonski razgovori, Internet, računari, pametni telefoni, slušalice i tako dalje.

U “jaku” augmentovanu realnost bi spadalo skoro sve što još uvijek nije dio naše svakodnevnice, kao što su već navedeni Oculus Rift, Google Cardboard, HTC Vive (Steam VR) i slični. “Jaka” augmentovana realnost nam omogućava da izgubimo skoro svaki vid kontakta sa fizičkom realnošću, ali smo opet u svojoj podsvijesti svjesni da nismo u potpunosti dio virtelne realnosti zato što ne obuhvata sva naša čula (na primjer: ne možemo dodirnuti nešto što vidimo).

Primjeri augmentovane realnosti koje sam do sada iskusio

Imao sam priliku da iskusim sva tri polja: i “slabu”, i sredinu, i “jaku” augmentovanu realnost.

Na nekih 10ak minuta sam isprobao Google Glass. Nije da nisam imao priliku da ga koristim duže, nego jednostavno… proizvod je sranje. Mogao sam da uslikam ono što trenutno vidim, mogao sam da snimim video, i… to je otprilike to. Na ulici mi je bio beskoristan jer nisam imao Internet. U kancelariji i nije baš bilo puno toga što sam mogao uraditi. Cijenim trud koji je Google uradio, ali proizvod je, za sada, daleko ispod upotrebljivog i potpuno shvatam odluku Google-a da ga još uvijek ne plasira u prodaju.

Što se tiče Microsoft-ovog HoloLens-a, nemamo baš mnogo resursa da o njemu saznamo više nego što znamo kada pogledamo Microsoft-ov promo video:

U teoriji se čini mnogo zanimljivijim nego Google Glass. U praksi, ne vidim ovaj projekat ni u beta verziji barem još nekoliko mjeseci, a jednom kada bude u beta verziji biće polu-proizvod baš kao što je bio i Google Glass (kažem “bio” jer danas više nije dostupan ni u beta verziji). U produkciji, ne vidim niti jedan od ova dva proizvoda barem još tri godine.

Što se tiče “jake” augmentovane realnosti, posjedujem Google Cardboard. Jeftin je, dostupačan, radi sasvim normalno, međutim zato što koristi pametni telefon za obradu podataka (a njihove performanse ni dan-danas nisu ni približno dovoljne da bi pogonile nešto ovako), šta god da radim na njemu osjećam pomalo lag-a, tako da su neupotrebljive na duže od desetak minuta u komadu (poslije kojih dođe na red jedna minuta oštre glavobolje i privikavanje očiju na normalnu svjetlost). Ovo je glavni razlog zašto Google Cardboard obično ne dolazi sa trakom da ga možeš nositi oko glave, već korisnici moraju držati uređaj rukama dok ga koriste (naravno, pošto su naočare same napravljene od kartona, treba dvije-tri minute da se probuše rupe na kartonu i okači neka elastična traka). On i nije baš napravljen za neke ekstra kul projekte, ali je dovoljno kul da osoba shvati šta nas očekuje jednom kada njegova skuplja braća kao što je Oculus Rift postanu široko dostupni (i kada njihova cijena padne drastično).

Dalje, reći da ova “jaka” augmentovana realnost ne donosi svoje probleme i nije baš istina. Na primjer, jednom sam u autobusu pokušao da gledam jedan od brojnih 360 stepeni videa dostupnih na YouTube-u. Stavio sam Cardboard i skontao da se većina radnji odvija “iza mene”. Pošto sam u sjedištu u autobusu, i nije baš bilo neke šanse da se okrenem iza sebe.

U drugom primjeru, jednom kada sam izgubio kontakt sa stvarnošću dok sam stojao sa Carboard-om na glavi u sredini prostorije, udario sam u stolicu nogom. Pošto u tom trenutku moji refleksi nisu bili svjesni toga da imam Cardboard na glavi, refleksno sam pogledao u pravcu stolice, i ne mogu ni opisati koliko je bio neugodan osjećaj udariti u nešto i ne biti u mogućnosti vidjeti u šta sam udario.

Naravno, kada bi se nalazio u nekoj ogromnoj, skoro potpuno praznoj prostoriji, ovo se ne bi dogodilo, ali to na neki način pobija samu svrhu imanja naočara koje će nas bilo gdje odvesti u “virtuelnu realnost”.

Šta smo uspjeli na polju augmentovane realnosti do sada

Recimo da čovjek ima pet čula: vid, sluh, okus, dodir i miris. Grafika bi izgledala ovako nekako:

  • [✓] vid
  • [✓] sluh
  • [ ] okus
  • [ ] dodir
  • [ ] miris

Međutim, pošto je ta konstatacija da čovjek ima samo pet čula konstatacija koju je postavio Aristotel u trećem vijeku p.n.e. i malo je reći da je zastarila, grafika ne izgleda baš tako. Ona više izgleda ovako:

  • [✓] vid
  • [✓] sluh
  • [ ] okus
  • [ ] dodir
  • [ ] miris
  • [ ] osjećanje pritiska
  • [ ] svrab
  • [ ] percepcija topline
  • [ ] propiocepcija (sposobnost lociranja dijelova našeg tijela)
  • [ ] bol
  • [ ] balans
  • [ ] žeđ
  • [ ] glad
  • [ ] sposobnost detektovanja magnetnih polja
  • [ ] vrijeme
  • [ ] …

(za više informacija o čulima, pogledajte ovaj video)

Dakle, ako smo za sada uspjeli da augmentiramo tek dva od čula čiji konačni broj ne znamo ni odrediti, lako je shvatiti zašto niti jedan od spomenutih proizvoda koji su dio naše sadašnjosti ili bliske budućnosti nisu ni približno onome što smo mi definisali kao virtuelna realnost.

Virtuelna realnost

Virtuelna realnost, kao krajnja tačka našeg putovanja, je još uvijek poprilično nedostižna. Virtuelna realnost bi bila realnost u kojoj bi naši životi bili potpuno odsječeni od svijeta oko nas i u kojoj bi mi živjeli negdje drugdje — u virtuelnom svijetu naravno. Dakle, imamo opciju ili da izmislimo neku tehnologiju koja se pojavljuje tipa u Matrix-u u kojoj s vremena na vrijeme našu augmentovanu realnost mijenjamo za virtuelnu, ili upload-ovanje našeg mozga u računar i spajanje na Internet (jer u čemu je fora života u virtuelnoj realnosti ako nemamo kontakta sa drugima?).

Međutim, jednom kada dođemo do ove krajnje tačke, očekuju nas daleko veći problemi od onih sa kojima smo se susretali u fizičkoj realnosti:

  • Šta se desi ako padne server u kojem je naš mozak? (Prije nego što neko kaže “backup”, sjetite se da se “backup” ne vrši svake sekunde i da mi nismo u potpunosti ista osoba kao i prije 10 minuta.)
  • Šta ako neko bude u mogućnosti promatrati naš mozak i čitati naše misli u trenutku?
  • Ako neko može promatrati naš mozak i naše misli, može li i uticati na naše odluke sa nekoliko računarskih komandi?
  • Šta će se desiti sa našim fizičkim tijelima? Ako ih u potpunosti odbacimo, da li se možemo smatrati i dalje ljudima? Ili, pošto smo napustili naša tijela i naše fizičke limitacije, postajemo nova vrsta života (koja se, u nedostatku naše kreativnosti, najčešće naziva Human 2.0, ili ti ga druga verzija čovjeka)?
  • Šta ako svijet doživi Transcendence scenario?

Ovaj članak orignialno je objavljen na blogu autora blog.r3bl.me

Ovaj rad čiji je autor Aleksandar Todorović je licenciran pod Creative Commons Attribution-ShareAlike 4.0 internacionalnom licencom.

Share on LinkedIn0Share on Facebook0Tweet about this on Twitter0Share on Google+0Email this to someone