Kad pokušavaju da budu mudri, jeza me hvata od njihovih sitnih izreka i istina: u njihovoj mudrosti često ima nekakvog zadaha kao da potiče iz močvara: i doista, čuo sam i žabu kako krekeće iz nje! Spretni su oni, imaju pametne prste: šta traži moja jednostavnost kod njihove mnogostrukosti! Njihovi prsti se razumeju u svako uplitanje niti i vezivanje čvorova i tkanje: tako oni pletu čarape duha!

Oni su dobri časovnici: samo treba voditi računa o tome da se tačno navijaju. Oni onda bez greške pokazuju koji je sat, dižući pri tom skromnu galamu.

Oni rade nalik na mlinove i maljeve: dobacite im samo svoja zrna! – oni već znaju da sitno samelju žito i da ga pretvore u belu prašinu.

Oni jedan drugom dobro motre na prste i ne veruju jedan drugom previše. Dosetljivi u malim lukavstvima, očekuju one čije znanje se kreće na sakatim nogama- čekaju ih poput paukova. Uvek sam ih gledao kako opretno pripravljaju otrov; i uvek su pri tom na prste navlačili staklene rukavice. Umeju i da igraju obeleženim kockama; i zaticao sam ih kako igraju toliko marljivo da su se znojili.

Oni i ja smo uzajamno tuđi, i njihove vrline mi još više vređaju ukus od njihovih laži i obeleženih kocaka. I dok sam stanovao kod njih, stanovao sam iznad njih. Zbog toga su postali kivni na mene. Nisu hteli ni da čuju da neko korača iznad njihovih glava; i zato su stavili drvo i zemlju i đubre između mene i svojih glava. Tako su prigušili odjek mojih koraka: i dosad su me najučeniji najslabije čuli. Stavili su između sebe i mene svi ljudsku laž i slabost: – ‘lažnim tavanom’ nazivaju to u svojim kućama. Ali uprkos tome ja sa svojim mislima koračam iznad njihovih glava; pa čak i kad bih koračao na sopstvenim greškama, još bih bio iznad njih i njihovih glava. Jer ljudi nisu jednaki: tako veli pravda. I što ja želim, oni ne smeju želeti!

Tako je govorio Zaratustra. Fridrih Niče, Tako je govorio Zaratustra, Podgorica, IŠM OKTOIH, 1999. str. 174.