Da li izbor hrane govori bilo šta o našem karakteru i moralnim kvalitetima? Ukoliko više volimo jagode od jabuka, to je stvar ukusa i tipično se smatra da iako se naš ukus može razlikovati od ukusa drugih ljudi, on ne predstavlja predmet nikakve moralne osude kao ni pohvale. Međutim, da li kada su u pitanju namirnice životinjskog porijekla takođe važi da ukoliko nam se kravlji sir više dopada od svinjskog mesa, to je naprosto stvar ukusa i ništa više? Većina ljudi misli potvrdno: naš izbor da jedemo meso i životinjske produkte govori o našem ukusu, ali ne i o tome da li smo moralni ljudi.

Zbog čega se postupci kao što je laganje, obmanjivanje ili krađa standardno smatraju razlozima koji bi svakoga naveli da izbjegavaju nečije društvo i da ga osuđuju i procjenjuju kao moralno neispravnu osobu, dok se korišćenje proizvoda životinjskog porijekla (do kojih se standardno dolazi metodima koji uključuju razne oblike brutalnosti; ubijanje, držanje u krajnje skučenom prostoru, odvajanje od mladunčadi i sl.) naprosto smatra nečijim izborom koji ne nosi nikakve moralne posljedice?

Na prvom mjestu, moguće je pozvati se na učenje Biblije prema kojem, za razliku od životinja, čovjek ima besmrtnu dušu koju mu je podario Bog. Na osnovu svoje besmrtne duše, prožete božanskim duhom, čovjek ima dostojanstvo, a jedino na osnovu tog dostojanstva se može biti predmet moralne procjene. Ovo gledište ima i svoju sekularizovanu varijantu. Naime, neki filozofi umjesto o besmrtnoj duši govore o našoj racionalnoj ili umnoj prirodi na osnovu koje neko predstavlja ’moralnog djelatnika’—tj. nekoga čije radnje mogu biti moralne ili nemoralne. Direktna posljedica religijske kao i sekularizovane varijante ovog gledišta jeste da se prema onima koji nemaju umnu (racionalnu) prirodu ne može postupati na moralno neispravan način. Jednostavno rečeno, iako ih možemo ubiti, povrijediti ili oštetiti, ti postupci se ne računaju kao moralno neispravno postupanje. Zašto je ovo problematično?

Prije svega, postojanje besmrtne duše je u najmanju ruku diskutabilno. Takođe, racionalna/umna priroda je najčešće ili veoma nejasno određena i igra ulogu pukog sekularizovanog supstituenta besmrtne duše ili, u slučajevima kada je umna priroda precizno specifikovana, postaje sasvim očigledno da je nemaju ni svi ljudi (mentalno oboljeli, ljudi u vegetativnom stanju itd.) Krajnje je nevjerovatno da bi se bilo ko usudio da nanošenje bola ili ubijanje ovih ljudi smatra postupanjem koje nema nikakve moralne implikacije. Zbog čega bi onda sa životinjama bilo drugačije? Možemo reći da životinje nemaju umnu prirodu, ali sa druge strane vidimo da je nemaju ni mnogi ljudi. Dakle, iz ovoga bi slijedilo da ubijanje, na primjer, umno oboljele osobe nema nikakve moralne implikacije, kao što nema ni ubijanje svinje za potrebe u ljudskoj ishrani.

    Nije teško primjetiti zbog kojih razlika se uobičajeno smatra da životinje nisu moralno relevantna bića. Neko može reći da ljudski život ima veću vrijednost od životinjskog života i da je zbog toga ispravno ubiti svinju zbog čovjekovih potreba. Međutim, zbog čega smatramo da ljudski život ima veću vrijednost? Da li zbog toga što ljudi imaju bolje razvijenu komunikaciju, tj. drugačiji vid komunikacije (da li su onda gluvonijemi ljudi manje vrijedni u odnosu na ljude sa razvijenim govornim i slušnim sposobnostima)? Imaju položaj u društvu, cijenjeni su u društvu? Rješavaju matematičke probleme? Inteligentniji su? Vrlo je upitno koliko životinje zaista zaostaju za čovjekom u ovim aktivnostima. Možda je razlika u formi to što ljude navodi da se osjećaju superiornijim u odnosu na životinje? Životinje su dlakave, četvoronožne; prosto su fizički različite od nas. Međutim, moramo spomenuti da su se nekada i ljudi smatrali do te mjere različitim od drugih ljudi, pa je postojalo i doba robovlasništva, koje se danas smatra paradigmatičnim primjerom institucije za koju nema moralnog opravdanja.

veganstvo za i protiv

veganstvo za i protiv

Da li onda činjenica da životinje nemaju određene sposobnosti koje ima većina normalnih ljudi zaista opravdava da se patnja koja im se nanosi u industriji ne uzme u obzir kao moralni razlog da tu patnju spriječimo? Odgovor je vrlo precizan: Ne, jer razlike u okviru same ljudske vrste su ponekada toliko drastično izražene da, kada bismo osobine po kojima se životinje razlikuju od nas uzeli kao opravdanje za njihovo ubijanje, onda ni mnogi zločini nad ljudima ne bi imali moralne implikacije. Zbog toga, poenta nije u tome koliko je neko biće inteligentno, kako izgleda, kako komunicira, niti u tome da li ima umnu prirodu ili ne. Poenta je u tome da li nešto može da osjeća bol i patnju. Životinje su u stanju da osjećaju bol i da pate. Takođe, nema razlike u ljudskoj i životinjskoj sposobnosti da se raduju, vole itd. Sa neuroevolucionog aspekta, osnovi mnogih naših fundamentalnih psiholoških procesa su se pojavili mnogo prije ljudi. U skladu sa tim, osnovne emocionalne tendencije (npr. strah, ljutnja, seksualni nagon, privrženost potomstvu, sposobnost da volimo itd.) se mogu jasno uočiti kod svih sisara.

Ukoliko ipak sumnjate da je izbor hrane koju jedete zapravo jedan od vaših moralnih izbora i ukoliko prihvatate opšti stav prema kojem su životinje isključene iz sfere morala, pogledajte film koji je dat u linku

Na kraju, možete reći da moralni teret nije na vama, jer ne ubijate vi direktno te životinje koje se koriste ne samo u prehrambene, već i mnoge druge svrhe. Međutim, da li kupovinom tih proizvoda na neki način ipak učestvujete?

Prestanak konzumiranja mesa i životinjskih produkata se mnogima čini kao rigorozan zahtjev i u cilju opravdanja ove prakse navode činjenicu da veliki broj ljudi jede meso i da mnogi ljudi vole da ga jedu. U čemu bi ovdje bio problem? U kriterijumima moralne ispravnosti naših postupaka, koji ne mogu biti lični stavovi tipa ,,ja volim“, ,,meni se sviđa“ ili ,,većina to radi“. Kada bi procjenjivanje ispravnosti ljudskih postupaka funkcionisalo po tim principima i sadista bi mogao opravdati svoju želju i potrebu da zlostavlja druga bića time što se njemu to prosto sviđa i niko od nas ne bi imao pravo da ga moralno osudi. Dakle, poenta je u tome da iako nam nešto prija, zadovoljava naše ukuse, to ne znači da nemamo moralnu obavezu da se toga i odreknemo ukoliko je moralno neispravno.