Drugi deo teksta Matriks i filozofija posvetiću Platonovoj filozofiji.

Platon iznosi u sedmoj knjizi Države prikaz realnosti u kome su ideje odvojene od čulno opažljivog sveta i  ne mogu se saznati preko čula, već su ono što je večno i nepromenljivo.

Platon iznosi sledeću postavku:

Zamisli da ljudi žive u podzemnoj pećini, i da se duž cele pećine provlači jedan širok otvor koji vodi gore prema svetlosti. U toj pećini žive oni koji od detinjstva imaju okove oko bedara i vratova tako da se ne mogu maći s mesta, a gledaju samo napred, jer zbog okova ne mogu okretati glave. Svetlost im, međutim, dolazi od vatre koja gori iznad njih i daleko iza njihovih leđa. Između vatre i okovanih vodi gore put, a pored njega zamisli da je podignut zid kao ograda kakvu podižu mađioničari da iznad nje pokazuju svoju veštinu.
Zamisli uz to još da pored tog zida ljudi pronose razne sprave, i to kipove ljudi i drugih životinja od kamena i drveta, kao i sve moguće tvorevine ljudske umetnosti, ali tako da one iznad zida štrče, i da pri tom, kao što to obično biva, pojedini od njih u prolazu razgovaraju, a drugi ni reči ne govore.’
( Država, Platon, 514a – 515c)

Platon dodaje da su ovi zatvorenici slični nama.Oni ne vide ništa drugo osim svojih senki i senki drugih ljudi koje svetlost baca na zid pećine. Naravno, videće i sve predmete koje nose ljudi u odnosu na koje su nepomični.
Ukoliko bi ovi ljudi mogli međusobno da govore onda bi došli do zaključka da ono što vide moraju smatrati za realne stvari. Senke bi za njih bile ono što govori i postoji.

Zamislimo da se ovi ljudi oslobode okova i na taj način izleče od neznanja, kako kaže Platon. Onda bi mogli da izađu iz pećine. A kada bi uz to pogledali prema nebu, prema svetlosti. bili i zaslepljeni. Čak iako bi im neko rekao da sve što su do tada gledali jesu samo senke, da su sada mnogo bliži viđenju realnosti,  zarobljenicima bi i dalje delovalo stvarnije ono što su videli na zidu kao senku, nego ono što vide ispred sebe kada su na slobodi.

Ukoliko bi se čovek koji se oslobodio okova, vratio u pećinu, bilo bi mu opet potrebno vreme da se navikne na mrak, i ukoliko bi pokušao da objasni ostalim zatvorenicima šta je to što oni vide kao jedinu realnost, verovatno bi izazvao smeh, te bi ga ubeđivali da je gore pokvario oči i da ne vredi ni pokušavati da se oslobodimo okova.
Ovaj mit sugeriše da se treba oslobiti okova verovanja, ali da taj put nije jednostavan. Umom (dušom, njenim racionalnim delom) treba da se uspnemo  do onog neprolaznog.

Čulima možemo opažati predmete i sve njihove karakteristike, ali ne možemo da opazimo njihovu suštinu, ili ono što sačinjava njihovu suštinu. Znanje se ne može zasnivati samo na opažanju.

(Opširnije u : Platon, Država)- dostupno na internetu